Maska

Pričajte vi šta hoćete, ali ljudi sa ‘maskama’ na licu danju ulicama hodaju, jer znaju da u njih gledaju. Ponašaju se onako kako se od njih očekuje, a ne kako se ustvari osjećaju… Lažni osmijeh, skrivena suza, šminkom prekriveni umor, lažnom mirnoćom nervoza… I svi izgledaju isto… I svi negdje žure. Koliko god tuge i boli, toliko se i zla iza tih maski krije. Zato se noću osjećam sigurnije.

Tada padaju sve maske…Vidiš ko je ko, i kakav. Vidiš kome ruku trebaš pružiti, a koga se kloniti. Isto tako, mnogo se toga dešava danju: trka, frka, ljudi, posao, djeca, auta, buka… Sve nas to izludi, da nemamo kad razmišljati. Nemamo se kad osjećanjima i sjećanjima prepustiti.

Ej, dan kao takav je lak za podnijeti. To može svako. No, noć je teška, preteška… Tada se bude sva nedostajanja.

Danju su žene: jake, hrabre, lijepe, ružne, tužne, odvažne… Noću smo sve iste, samo smo ŽENE. Glava postane jedno veliko nebo, na kojem pitanja trepere kao zvijezde. Sama sam, prisjećam se svega, i dobroga i lošega. Nisam se bojala. Nisam svjetlo palila. Tek kresnem poneku šibicu, cigaretu da pripalim. Nisam se bojala ni uzdaha, koji se iz grudi najviše noću otme. Onaj uzdah koji guši.

Dok šetam noću, većinom vidim osobe kao što sam ja, djecu Mjeseca, poneka skitnica koja nema gdje, pa traži neko skrovište. -”Kako smiješ sama?” Nisam sama. Sjenka me vjerno prati, ni njoj se ne spava.

Koraci odzvanjaju, čak i kad hodam na prstima. Svu svoju težini osjećam u tim odzvanjanjima. Pitam se: kako je tek mojim cipelama?! Da li se i njima zbog težine uzdah otme?

Idem sigurnim korakom dalje, a u glavi se misli jedna o drugu šeprtljavo sapliću, na pamet padaju… Skrenem s puta i odlutam u te misli, jer su baš u tim mislima oni koji mi nedostaju. Nedostajanje tada prestaje… Te osobe vidim, kažem im sve ono što sam oduvijek htjela reći. Vračam im se, rastajem se sa njima, grlim ih, ljubim… Sa njima plačem, šutim, veselim… što god poželim.

Dan mi to sve ukrade, neki svoj ritam mi nametne i ne dopušta mi opuštenost kao noć… Opuštenost kada čujem otkucaje srca, sata, vjetar, kišu… I plač djece iz komšiluka, kada se bude.

Svanulo je…

Sve to nestalo je…

Svakodnevni ritual počinje…

Stavljam masku.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s