Cipele

Svakodnevno nazuvanje cipela kao ritual. Ritual koji su nam nemetnuli drugi. Često imam osjećaj da mi prvo peta uđe, pa tek onda prsti. I sva moja težina se nađe baš u njima, od mog života umornima. Nerijetko, kao da uzdahnu od te težine pred danom i trotoarima tmurnih ulica kojima koračam. I taman kad pomislim da su se na tu težinu navikle, izmaknu mi se ispod stopala. Ipak ih nožnim prstima privučem i nazujem.

I ne pogledam ih. Kao da me za njih briga nije.

A jeste!

I dođe tako jedan nesvakidašnji dan kad ih izvučem iz ćoška. Pa ih pažljivo mažem, krpicom brišem. Ogledam se u njih. Blistaju one i odsjaj mojih očiju u njima. Smješkam im se. Uzmem ih u ruke i sa njima plešem po sobi, hodniku, kuhinji, toaletu. Pitam ih da li ću mu biti lijepa. Da li će mu se svidjeti kad se baš u njima, tako blistavima, popnem na prste i zagrlim jako, kao nekoga sa kim se opraštam.

Ne odgovaraju. Možda misle da me briga nije.

A jeste!

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s