Cipele

Svakodnevno nazuvanje cipela kao ritual. Ritual koji su nam nemetnuli drugi. Često imam osjećaj da mi prvo peta uđe, pa tek onda prsti. I sva moja težina se nađe baš u njima, od mog života umornima. Nerijetko, kao da uzdahnu od te težine pred danom i trotoarima tmurnih ulica kojima koračam. I taman kad pomislim da su se na tu težinu navikle, izmaknu mi se ispod stopala. Ipak ih nožnim prstima privučem i nazujem.

I ne pogledam ih. Kao da me za njih briga nije.

A jeste!

I dođe tako jedan nesvakidašnji dan kad ih izvučem iz ćoška. Pa ih pažljivo mažem, krpicom brišem. Ogledam se u njih. Blistaju one i odsjaj mojih očiju u njima. Smješkam im se. Uzmem ih u ruke i sa njima plešem po sobi, hodniku, kuhinji, toaletu. Pitam ih da li ću mu biti lijepa. Da li će mu se svidjeti kad se baš u njima, tako blistavima, popnem na prste i zagrlim jako, kao nekoga sa kim se opraštam.

Ne odgovaraju. Možda misle da me briga nije.

A jeste!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s