Čaršija

Ovo nisu ulice, ovo su sokaci, moji sokaci…

Maleni, uski, toliko da ni trenutak savijene noge u koljenu i zabačene unazad pri prvom poljupcu ne možeš sakriti od komšije i njegovog “Šta to radite?”. U ovim se sokacima zna ko s kim izlazi, ko je koga i kada poljubio, koja je kome šamar opalila, koji od koje bježao…

Ovdje nemaš svoje dvorište. Sve je ovo dječje igralište, i nikada ne znaš čija sve djeca trče ispod tvojih prozora, ali im vode, uredno, kada ti traže daješ, komad pite u ruku ubaciš… Jbg, kad skačeš ogladniš, a i kad si dijete ni gladan u kuću ne ulaziš, dok te u kuću ne utjeraju.

Ovdje se zna i ko koje piće pije i ne znaš kad će ko da svrati, te se zato još uvijek fildžan viška ima spreman i uvijek se i u njega kafa sipa, jer nema šanse da je popiješ, a da namjernik ne prođe. Znaju svi ko je umro, a ko je sina ili kćer dobio. Znaju svi ko boluje, a ko se raduje. I zato što svi sve znaju, ne možeš se sam ni radovati, a ni tugovati. Uvijek je neko tu da ti zasmeta, uvijek ti neko i u pomoć pritekne, bar kafe i šećera ti donese. Jer to se uvijek mora i imati!

Uvijek se imaš s kim posvađati. Imaš na koga galamiti jer ti je autom zagradio ulaz, pa ne može komšija proći. A i gdje bi drugo s tim autom? Da ga je gdje drugo imao parkirati, ne bi morao još 200m do kafića pješačiti. I onda se sjetiš toga, pa ga na kafu pozoveš, da noge odmori.

Zimi kad je poledica, nemaš se gdje ni ko čovjek razbiti. Tek na guzicu padneš, a nogu ne slomiješ. Ostanu noge negdje uz zid. Nemaš se ni ljeti gdje okupati, ni tu istu guzicu sunčati, jer je svi u čaršiji vide. Tek ruke otkriješ, noge do koljena, pa na ćošak ćebeta sjedneš i kafu piješ.

Svaki događaj u gradu znaš, za svaki čuješ. Za 1. maj, na limene glazbe paradu radostan izađeš, sa nje se gluh vratiš. Na folklornu paradu, kad je na ulicama čaršije sve mlado, noge te same ponesu, a srce zaigra i kući ti se ne vraća.

Svako te pita ”Čija si ti?”, i svako ti mater i ćaću zna, gdje su radili, s kim su u mladosti ašikovali. Pa tako na sokaku sa njima stojiš, dok ti i zadnje koljeno porodičnog stabla ne oberu. Onda šalju po nama pozdrave svima, pa dok kroz čaršiju prođem, sa svima sat vremena stanem, zatvori se i pošta, apoteka, frizerski, banka,… pa opet sutra moraš iz kuće izaći i na pola čaršije, gdje si krenuo, zaboraviti.

Svi se praznici slave. Ide se i na Bajram i po uskršnje jaje. Ide se i na dženazu i na sahranu. Uvijek se ide negdje, ali nikad nigdje sam, jer uvijek sretneš nekoga ko ti kaže ”Idem i ja tamo, čekaj”!

Zato mi moja čaršija najmilija, zato svoju čaršiju za grad ne mijenjam. Volim da me pozdrave, volim da me raduju, volim da mi smetaju svi u mojoj čaršiji, i neću u grad, neću u velegrad, u kome niko nikoga na kafu ne svraća, kafu koja je, kao u mojoj varoši, u mojim sokacima, uvijek skuhana i niko te ne pita ”Hoćeš li da ti još sipam? “

I zato me menite priče o životu u velikome gradu, o Parizu, Londonu, Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Zagrebu i Novome Sadu!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s